Moj materinji jezik – Gabrijela Brizić

Dijete u utrobi, tako malo i još nerođeno. Raste u ritmu majčina srca i zadrhti na svaku njezinu izgovorenu riječ. Majka pripovijeda i priča i nesvjesno svoje dijete navikava na svoj glas, na svoj materinji jezik.
Sama riječ „materinji“ u sebi sadrži tu snažnu figuru, riječ mati. Upravo tu uviđamo veličinu i važnost našega jezika. Materinji jezik, jezik je uz koji smo odrasli, jezik naše kuće i naše obitelji. Rijetko, gotovo nikad, nije određen pustim književnim pravilima. Dio njegova bogatstva se krije upravo tu. Neke naše riječi, fraze, naglasci… sve je to dopušteno u tome našem svakodnevnom govoru. To je ono po čemu se razlikujemo i po čemu uviđamo ljepotu i raskoš jezika. Naša zemlja, Bosna i Hercegovina, kao i svaka druga zemlja u svakom svom kutku nam otkriva nešto novo i našem jeziku možda nepoznato. Upoznavanjem ljudi iz raznih krajeva obogaćuje naša iskustva, ali i vokabular kojim svatko od nas raspolaže. Jezik može biti zanimljiv, ako ga mi tako sebi predstavimo. Možemo uživati i kiti se njegovim raskošima. Spoznajemo više potpuno različitih riječi za jedan najobičniji pojam. Nama ponekad pomalo i smiješno naglašavanje određenih riječi u govoru ljudi koji dolaze iz drugih krajeva. Sve su to zanimljivosti jezika. Iako se čini da jedni drugima ne dajemo puno, to svakako nije tako. Svaki novi pojam, nama nepoznata riječ bogat je dar.
Moj materinji jezik jest hrvatski jezik. Uz njega sam odrasla. Kuća moje obitelji, pretpostavljam da je tako u svakoj drugoj kući, bila je puna svakojakih izraza i riječi. Naravno da se taj govor dosta razlikovao od našega standardnoga, književnoga hrvatskog jezika. Odstupao je od mnogih pravila, iznimaka i načina samoga izražavanja. No, došavši u šesti razred upoznala sam se s drugim stranom, sa standardnim i književnim jezikom. To carstvo, ljepotu i to novo bogatstvo bilo je pravo otkriće. Svaka riječ nam krije svoju priču i svoju moć. Nastavnica, koja mi je otključala čarobna vrata moga materinjeg jezika, čijih ću se riječi, nadam se, uvijek sjećati često je citira neke citate i više puta ponavljala. Jednoga se dobro sjećam: „Hrvatski jezik je jeziv svih Hrvata, ma gdje oni bili.“ Njezine riječi su mi svakodnevno sve više i više otvarale ona čarobna vrata iza kojih se krilo malo, bogato carstvo. Još su me više privlačila taj njezin ponos u glasu kada bi o njemu pričala. Tada sam shvatila da ljubav prema materinjem jeziku treba biti velika. Velika poput ljubavi prema domovini, poput ljubavi prema svome gradu. Jezik materinji je dio nas, to nas obilježi za cijeli život. On nas slijedi, a mi ga vodimo kroz život. Svaka osoba ima svoj materinji jezik. Ta različitost i brojnost jezika, ponavljam, velika je ljepota. Svi znamo: „Čovjek je bogat onoliko koliko jezika zna.“, a ja bih još dodala da je čovjek velik onoliko koliko svoj materinji jezik ljubi, njeguje i poštuje. To je nešto što ne umire, živi s nama. Završiti ću s jednim citatom koji nam je, već spomenuta nastavnica, često citirala i koji mi se najviše urezao pod kožu: „Po jeziku dok te bude, i glavom će tebe biti!“ Petar Preradović.

Učenica: Gabrijela Brizić 1.
Franjevačka klasična gimnazija Visoko
Mentor: dr. sc. Zvonko Benković
063-868-989