KONVIKT

Prvi koraci - prije dolaska u Visoko

U 19. stoljeću bosanski su franjevci uzgajali svoj podmladak u pojedinim samostanima. Dječaci koji su imali dara za školu i volje da postanu franjevci-svećenici došli bi u samostan svoga kraja i tu bi ih poučavao i vodio neki od svećenika. Ključni predmet te pouke bio je latinski jezik; uz njega su učili još i materinski jezik, račun, domaću povijest i zemljopis.

Bilo je očigledno da takvo rasuto poučavanje nije moglo donijeti mnogo ploda. Stoga su franjevci nakon dolaska Austrije u Bosnu sjedinili sve te samostanske “škole” u jednu središnju – u Kreševu. Tamo su se đaci okupili koncem kolovoza 1882. Bilo ih je svega 21 u tri razreda. Ta škola i sjemenište nisu mnogo sličili obrazovnoj ustanovi: prostorije su bile potkrovne, visine 2 m i trošne. Školskih knjiga nije bilo nego se za svaku pojedinu moralo posebno moljakati i snalaziti. Još manje je bilo ostalih učila. Budući da su se tim teškoćama pridružile još i teškoće oko prehrane, Starješinstvo Provincije naredilo je da se škola i sjemenište presele u Guču Goru kraj Travnika. To je bilo par dana prije Božića 1883. Taj put iz Kreševa u Guču Goru prešli su đaci dijelom pješice a dijelom saonicama.

Tamo, u Gučoj Gori, našli su đaci i učitelji nešto pogodnije i udobnije prostorije. S vremenom je izrađen neki pravilnik o uzdržavanju đaka, iako ni tu nije išlo bez teškoća. U Gučoj Gori škola je 1886., u petoj godini svoga postojanja, otvorila i IV. razred. Kad su kasnije zaveli i neke predmete kojih ranije nije bilo: opću povijest (1888), njemački (1888) i grčki jezik (1892), škola se po svom nastavnom programu izjednačila s nižim državnim gimnazijama. Započeli su skupljati prve knjige za gimnazijsku knjižnicu i prva skromna učila. Znatan korak naprijed značio je dolazak fra Anđela Franjića za direktora. On je, istina, skoro odmah od početka bio odgojitelj i učitelj đaka, no 1888. poslalo ga je Starješinstvo Provincije u Beč da završi prirodoslovne nauke i da se upozna s naprednim ustrojstvom škola. To s trudom stečeno znanje, uz silnu ljubav prema zavodu i prema đacima, primijenio je fra Anđeo na naše maleno sjemenište i školu. Odmah je đacima nabavio europsko odijelo (kaput i hlače), zaveo 1897. i V. razred i svim silama nastojao da gimnazija i sjemenište dobiju vlastitu zgradu, neovisno o drugima. To se ostvarilo 1900., kad je podignuta lijepa i skladna zgrada u Visokom. Što je to izvedeno, ima se dijelom i njemu pripisati. Time je konačno stvoren osnovni preduvjet pravog razvoja gimnazije.

Ivan Holz je projektirao i vodio izgradnju gimnazijske zgrade koja je tada imala oblik velikog uglastog slova ”J” i otvaranje IV razreda, svi su, i profesori i đaci, počeli raditi s velikim zanosom.

Nakon punih 60 godina Franjevačkom samostanu u Visokom, u prosincu 2006. vraća se zgrada konvikta. Sredinom kolovoza 1945. sve je započelo tiho i neočekivano kad je jedan partizanski vojnik upravitelju konvikta fra Tomislavu Ostojiću priopćio da ima 24 sata na raspolaganju kako bi iselio zgradu i stavio je na raspolaganje »narodnoj armiji«. Kako mu vojnik nije dao nikakva dokumenta, upravitelj je otišao u vojni stožer u Sarajevo da stvar odgodi, ali bez rezultata. Ispražnjeno je tek nekoliko svećeničkih soba, a ostali inventar, čak i klupe u kapelici, pripao je vojsci.

Za kratko je ipak uspostavljen dijalog pa je sve do 1949. vojarna samostanu plaćala neznantnu godišnju najamninu. No, 31. svibnja 1949, na nalog iz Beograda, došla je ekproprijacijska komisija i izvršila izvlaštenje nekretnina: zgrade konvikta i 2,1 ha zemljišta, uz smiješno nisko obeštećenje od 129.000 dinara.

Odmah nakon referenduma o osamostaljenju BiH, u ožujku 1992., Provincijalat Bosne Srebrene zatražio je od vlasti Bosne i Hercegovine povrat nekretnina, ali se uslijed ratne opasnosti one nisu mogle preuzeti. Za vrijeme rata, bilo je i pokušaja da se konvikt preuredi u bolnicu, ali taj plan nije nikada završen i radovi su obustavljeni sredinom 1994. Početkom 1995. u konvikt se uselila Armija BiH, koja će se nakon Daytonskog sporazuma preimenovati u Vojsku Federacije BiH.

Proces se ponovno pokrenuo nakon mnogih pregovora i posredovanja, a možda ključno bilo je ono prvog zamjenika Visokog predstavnika za BiH g. Donalda S. Haysa, koji je 31. srpnja 2004. posjetio Franjevački samostan u Visokom. Konačno, 19. listopada 2005. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donijela je odluku da se »daje na korištenje bez naknade dio Kasarne „A. Fetahagić“ objekat Komande u površini 3225 m2 i dio zemljišta površine 4100 m2«. Konvikt je ponovno u posjedu Gimnazije od 20. prosinca 2005.

Franjevačka provincija Bosna Srebrena započela je 2007. projekt temeljite obnove ovog objekta, kako bi što prije mogao služiti za svrhe radi kojih je i izgrađen. Konvikt je useljen početkom rujna 2009, odnosno početkom školske godine 2009/10. U njemu se odvija nastava za sva odjeljenja đaka, a jedan dio njih, koji dolaze iz udaljenijih mjesta, tu i stanuju. Konviktom su također uvijek upravljali franjevci:

  • Fra Vinko Lalić (1928-1936)
  • Fra Većeslav Vlajić (1936-1940)
  • Fra Krunoslav Misilo (1940-1942)
  • Fra Tomislav Ostojić (1942-1945)
  • Fra Franjo Radman (2005-2009)
  • Fra Stipo Alandžak (od 2009-2019)
  • Fra Zvonko Miličić (od 2019)