Susret generacije i obilježavanje 30 godina mature

Susret generacije i obilježavanje 30 godina mature

Nedjelja je. 8. lipnja tekuće godine. Ispred nove zgrade Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, nekadašnje jugoslavensko–narodno–armijske kasarne, grupa od dvadesetak bivših učenika, nakon jutarnje mise i zajedničkog fotografiranja u samostanskoj crkvi, skupila se još jednom kratko uz kavicu i napravila svojevrsni recap susreta jedne generacije od kojih su neki ujedno proslavili i trideset godina mature.

Posljednja prijeratna generacija sjemeništaraca koja je u Visoko počela pristizati 25.8.1991.godine, nije mogla ni slutiti kakav će biti njen put odgoja, obrazovanja, odrastanja i formiranja u odrasle, zrele ljude u ovoj bosansko-franjevačkoj instituciji. Nadali su se jednom lijepom, mirnom, afirmativnom srednjoškolskom razdoblju gdje će kroz nova poznanstva u novom mjestu / gradu i naširoko glasovitoj i uglednoj, ali za njih ipak nepoznatoj i poslije će se pokazati punoj izazova, gimnaziji tražiti, formirati i spoznati sebe za budući život, bez obzira kojim putem krenuli, na temeljima klasične izobrazbe i franjevačke duhovnosti i uz pomoć svih odgojitelja i profesora dotične gimnazije. Pokazalo se od samog početka da to za većinu neće biti lako iz više razloga, a ovdje ćemo spomenuti samo dva, vjerojatno i najvažnija. Prvi je taj što je u sjemenište/gimnaziju stiglo 64 đaka iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, što bi se narodski reklo od Save do mora , najviše u povijesti visočkog sjemeništa i gimnazije, a drugi je ratno vrijeme koje je sve zadesilo i potpuno promijenilo koncept svega što se već bilo dobro uhodalo godinama u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. U travnju mjesecu ’92. godine ova generacija je zajedno s ostalim sjemeništarcima, usljed ratnih dešavanja, morala napustiti Visoko pod vodstvom svojih odgojitelja i otići u izbjeglištvo te tamo, / u Baškoj Vodi, RH /nakon četverogodišnjeg školovanja u potpuno drugim uvjetima za razliku od Visokog, ’95. godine maturirati. Naravno, nitko nije očekivao, makar od onih koji su znali svu zahtjevnost visočkog sjemeništa i gimnazije, da će svi đaci,sjemeništarci ove generacije, njih 64 koji su osjetili poziv da budu budući fratri, uspješno maturirati i nastaviti s Novicijatom i Bogoslovijom, ali isto tako malo tko je mogao pojmiti da će ih do mature slovima i brojem stići samo četrnaest /14/. Dakle, normalno je bilo za očekivati da će nekima gimnazija biti preteška pa su sami zbog toga odustajali i tražili primjerenije škole za sebe, da će nekima iz godine u godinu padati početni interes da budu pratri pa su i oni svojevoljno odlazili nakon godinu,dvije, tri, da će nekima strašno nedostajati obitelj koju nisu vidjeli po godinu,dvije dana zbog ratnih dešavanja pa su i oni prvom prilikom spakirali torbe,pozdravili se i otišli, ali je zanimljivo da su mnogi morali otići ne svojom voljom,nego voljom nekih drugih.

Godine provedene zajedno u visočkom sjemeništu i gimnaziji stvorile su brojne, jake, neraskidive i prijateljske veze među bivšim đacima ove generacije od kojih su mnoge završile i kumstvima, bilo vjenčanim, krštenim ili krizmanim. Velika većina je ostala u kontaktu s nekim nakon mature tako da su pojavom interneta i društvenih mreža se svi međusobno opet povezali i danas svakodnevno komuniciraju putem Whats App zatvorene grupe i živom riječju na ne tako rijetkim susretima koje organiziraju po Bosni, Hrvatskoj, Njemačkoj… Da su skoro svi trajno obilježeni godinama provedenih zajedno u sjemeništu i da je još uvijek prisutan franjevački duh kod svih, pokazuje i to što su 14 njih, koji su maturirali, odlučili ne samo proslaviti 30 godina mature u Visokom, a ne u Baškoj Vodi, nego pozvati i sve one iz generacije koji nisu maturirali s njima na susret i druženje, a ovi se rado odazvali pa je njih bilo više, nego ovih prvih.

Obilježavanje je održano u emotivnom i svečanom ambijentu uz prisjećanja na gimnazijsko-mladalačke dane, školske dogodovštine svakojake vrste i zajedničke uspomene koje su ih tad povezale i održale do današnjih dana. Okupljanje je započelo u petak u Vitezu kod fra Velimira Bavrke, jedinog preostalog fratra iz ove zlatne generacije kako za sebe interno vole reći. Tu su se skupili oni koji su došli iz udaljenijih krajeva kako bi se malo odmorili pred sam susret u Visokom, a koliko je odmora bilo govorili su njihovi podočnjaci i bore oko očiju sutradan od silnog smijeha i par sati spavanja. U subotu nakon obilaska Viteza i odavanja počasti poginulim i umrlim u proteklom ratu, pridružili su se ostaloj ekipi u Visokom. Tamo ih je sve skupa srdačno i domaćinski dočekao fra Stipo Alandžak, ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije koji je bio tercijan kad su ovi bili tironi pa je i on s neskrivenim oduševljenjem bio sretan i radostan što je ovo okupljanje i susret upravo organiziran ovdje na mjestu gdje je sve i počelo. Nakon obilaska samostana i prostorija gdje se spavalo, učilo, molilo, smijalo, razgovaralo, gdje u svakom kutku svake prostorije leže brojne uspomene koje naviru, kojih se svatko sjeća na svoj način, koje vraćaju u njima ono što su mislili da nikad više neće i gdje na svakom kutu hodnika odzvanja graja, smijeh i trka radoznalih tirona, ostalo je vremena i za poigrati nogometa za one koji još mogu. Na večeri su im se pridružili i trojica njihovih odgajatelja fra Franjo Radman, fra Vinko Sičaja i fra Stjepan Lovrić i zamolili da se svi ukratko predstave tko su, što su, odakle su, čime se trenutno bave, što rade i slično jer je takav običaj na ovakvim događanjima. Iz njihova predstvavljaja doznalo se da su mnogi od njih danas uspješni profesori, forenzičari, privatni poduzetnici, rukovoditelji u raznim firmama, ministarstvima i agencijama. „ Tridest godina je prošlo , a sjećanja su još uvijek svježa. Neke nisam vidio cijelo ovo vrijeme i sad sam sretan što su tu. Pitao sam Nikolu kako da se ja sad ponašam nakon toliko vremena, a on mi je rekao da budem samo ono što sam uvijek bio i po čemu me pamti cijela generacija. Ovo okupljanje za nas znači mnogo jer ne dijelimo samo uspomene, već i zahvalnost za vrijeme koje smo zajedno proveli i koje nas je uvelike formiralo kao odrasle ljude“, kazao je jedan od bivših đaka. Druženje je potrajalo do kasno u noć uz smijeh, pjesmu, vino, gitaru…

I na kraju, možda ova generacija nije ostavila veliki trag i dala veliki broj pametnih i školovanih ljudi Franjevcima u Bosni, možda je mogla i puno više tamo znanja pokupiti kako bi se pojedinci ubuduće okitili prestižnim akademskim titulama i bili na ponos generacije, ali ono što je naučila, nije zaboravila do dana današnjega, a to je franjevački duh bratstva, zajedništva, međusobnog uvažavanja i empatije na kojoj joj mnogi mogu pozavidjeti. Uz srdačne pozdrave i zahvale fra Stipi došlo je vrijeme za polazak svojim kućama uz obećanje da se uskoro vide na istom mjestu u još većem broju jer za ovu generaciju je svaki rastanak zalog novog sastanka.